Ovih dana svi pričaju o Niku Vujičiću - najpoznatijem motivacionom govorniku na svetu, čoveku bez udova. Već nekoliko dana on je u Srbiji i svi mediji vrve od vesti o njemu, jer on je velika svetska zvezda, a srpskog porekla! Više nego dovoljno da građani Srbije budu stalno obaveštavani o tome gde je bio, šta je radio, sa kim se pozdravio, gde je posle toga večerao... Uz te vesti, danas su počele da kruže i kontra-vesti, tj. razmišljanja mnogih koji su iznervirani toliko medijskom pompeznošću vezanom za Nika.
Ja sam bila juče da slušam njegovo predavanje, i želim da izrazim svoje stavove. Kao prvo, skidam kapu čoveku. Zaista je potrebna enormna snaga prebroditi sve što je on, i na kraju dostići toliki nivo čiste sreće i zadovoljstva, koji iz njega bez pogovora isijavaju. I da, znam: "ima hiljade takvih ljudi, a koji se ne eksponiraju medijski i pored kojih svakodnevno prolazimo". Verujem da ih ima, i da su oni možda i psihički jači od Nika. Ali, to što je on odlučio o tome javno da priča i da od toga napravi zanimanje, ne treba kritikovati, već iskoristiti kao primer. Sa druge strane, slažem se da je sve medijski bilo prenakićeno. Pre njegovog predavanja, minute i minute su potrošene na čitanje svih sponzora koji su pomogli realizaciju istog, i na traženje aplauza za njih. Ako želite da učinite nešto humano, onda se nemojte razmetati time. I zar nije lakše popisati sve sponzore i okačiti na binu, a ne trošiti vreme na usmeno hvalisanje. Neukusno...
A sve je bilo malo prenaglašeno i zbog toga što mi jako volimo kada neko poznat ima srpsko poreklo (iako ni srpski jezik ne zna da priča), pa to onda samo potvrđuje teoriju da je "Srbija do Tokija". No further comment..
Inače nisam neki ljubitelj motivacionog govorništva, naročito onog kakav se viđa u američkim filmovima - priučena elokventna osoba nauči kako da masu baca u delirijum, a motivacija joj je jedino da dobije moć i novac. Kod Nika zaista nisam to osetila. Možda on i laže kako veći deo novca daje u dobrtovorne svrhe, ali iz njegovog govora zaista isijava neka iskrenost. Barem sam ja tako osetila...
Sa druge strane, previše je bilo molitvi, Isusa i Biblije za moj ukus! Hrišćanin sam, poštujem religiju, ali nije u duhu naše nacije da svaka druga rečenica bude "Za sve će se Bog pobrinuti! Ja sam pre svega Božije dete!" i tome slično. Ipak je ideja bila da čujemo motivacionog govornika, a ne propovednika. Pa još kada smo na kraju svi zajedno trebali da se pomolimo... Joooj, to je za Ameriku! Ovde je verujem kod mnogih odmah proradio cinizam i misli poput "iju, kakva sekta". Taj deo predavanja je morao prilagoditi našem mentalitetu, pogotovo urbanog stanovništva. Ja se slažem da su njemu vera i nada ta koje su ga izbavile iz ponora, ali ih je trebao potencirati na drugi način. Drugo je to da je predavanje bilo za malu grupu ljudi koji su u sličnim problemima, pa im prija i za ruke da se uvate i zajedno se pomole. Ovaj govor je bio za nekoliko hiljada različitih ljudi, i to iz Srbije, pa je trebao malo više da priča o svom ne hrišćanskom, već ličnom iskustvu, sa više fora. Ako može ciničnih.
Kada smo kod šala, ima Nik smisao za njih, moram priznati...
A ljudi u Srbiji i to naglo "velika sam faca jer se interesujem za tešku životnu sudbinu drugih"? Ta priča je uvek aktuelna u zemlji sa tranzicijom, gde su u velikoj meri izgubljene prave vrednosti, a ljudi postaju površni i gladni svega što je materijalno, pa kad to uvide, onda naglo i prilično usiljeno počnu sebe da promovišu kao izrazito humanu osobu. Godinama sam u ovoj zemlji naučila da se distanciram od toga, jer "nema vajde"!
Eto toliko.. Šta vi mislite o celoj Nik Vujičić priči?
Verujem u dane kada želim da uživam sama sa sobom, i da nisam odmah prozvana kao "neraspoložena", ako mi baš tada ne prijaju ljudi.
///////////////
I believe in the days when I want to enjoy in myself, and to be immediately signed as "not in the mood" if I don`t want to be with people then.
Verujem u dane kada sam jako zadovoljna sobom i ti tu "ništa ne bi menjala". A ne mislim da sam uobražena zbog toga, već samo u mnogim oblastima ostvarena.
///////
I believe in days when I`m pretty much satisfied with myself and I "wouldn`t change a thing". And I don`t think I`m full of myself, but just fulfilled in many areas.
Verujem i u to da svaki dan nešto novo naučim, i da nikada ne mogu dostići savršenstvo. Možda samo ono "realno" savršenstvo...
///////////////////
I believe that I learn something every day, and that I could never reach perfection. Only that "realistic life" perfection...
Verujem i da se nekada jako trudim, ali mi nešto baš i ne ide. Jer, život je nepredvidiv! Pa dozvolim sebi da budem pesimistična i da tužno priznam kako sam se umorila pokušavajući.
///////
I believe that even if I try hard sometimes, it just won`t do. Because, life is unpredictible! So I let myself be pesimistic and sadly admit how I got tired of trying.
Verujem i u to da je znati opraštati umeće velikih i jakih ljudi. Jer život je kratak da bi ga trošili na ljutnju i ponos.
///////
I also believe that to know how to forgive is a virtue of big and strong people. Because life is short to waste it on anger and pride.
Verujem da u mnoge stvari treba ući srcem, pa čak i ako znaš da postoji rizik da budeš povređen. Jer, u životu nema garancija, samo pokušaja i povremenih rizika!
///////
I believe that in many things you should go with your heart, even if you know that there`s a risk to be hurt again. Because, in life there`s no garanties, only attempts and occasional risks.
Verujem da je ljubav najjača droga i zaklinjem se u nju!
Verujem da je muzika Bogom dana, i da je najbolji lek!
Verujem da su vikendi od neprocenjive važnosti i da ih zato maksimalno treba iskoristiti. Jer, život ih sve manje omogućava!
Verujem da ima nešto i dobro u tehnici i mehanizaciji koja nas iz dana u dan obuzima. Neprocenjivo je uživo se viđati i pričati sa ljudima, ali u odraslom svetu to ne možeš realizovati uvek u količini koja ti je neophodna.
///////////////////////
I believe that love is the strongest drug and I take a pledge on it.
I believe that music is God given, and that it`s the best medicine.
I believe that weekends are of priceless value and that we should use them to the max. Because, life will be giving less and less of them.
I believe that there`s also something good in the technics and mechanization which are taking us more from day to day. It`s priceless to see and talk to friends live, but in the world of grown-ups you can`t do that in the amount you would like to.
Verujem da treba razumeti druge ljude, dati im šansu i znati kako da "uđete u njihove cipele".
/////
I believe that one should understand other people, give them a chance and know how to "see the world with their eyes".
Verujem da se najveća umetnička dela stvaraju iz neprijatnih emocija, te ih zato nemojte sputavati. Ko zna kakvo remek delo ćete stvoriti!
/////
I believe that the biggest art works come from unpleasant emotions, and that`s why we shouldn`t block them. Who knows what kind or masterpiece we`ll make!
Verujem u još puno stvari, ali ću se ovde zaustaviti, kako vas ne bih umorila. Verujem da imam inspiraciju da napišem barem još jedan posto na ovu temu, pa se uskoro ponovo čujemo. Verujem i da ćete skoknuti do dva divna bloga od kojih sam i dobila ideju za ovu temu (Bon i Erin).
///////
I believe in many other things, but I`ll stop myself here, so that I wouldn`t get you tired. I believe that I have the inspiration to write at least one more post on this topic, so we`ll hear each other soon. I believe that you will hop by to two beautiful blogs from which I got this wonderful idea ( Bon and Erin ).
... ocećaj kada gledaš i slušaš nečiju grandioznu izvedbu u emisijama Prvi glas, Ja imam talenat i sl. Trnci, žmarci i sva ostala družina. A ti želiš da slušaš iznova i iznova, i da se diviš nečijem talentu. I da poželiš da si na njegovom/njenom mestu, jer nema ništa lepše nego kad nekog naježiš svojim glasom i muzikalnošću.
...subota ujutro, kada bez obaveza ustaneš u vreme koje ti odgovara. Pa još kad znaš da nisi izašao petak veče, pa je to vreme ustajanja još uvek ujutro, kada ceo dan imaš ispred sebe.
... kada uradiš hiljadu stvari, a na satu tek podne. Pa znaš da toliko toga još možeš uraditi u toku tog dana
... period kada "gutaš" knjige. Ono kada ne možeš da dočekaš da završiš jednu knjigu i da kreneš sa sledećom koja već čeka u redu. Pa se osećaš tako uzvišeno jer čitaš puno :)
... kada nisi baš za druženje, ali ti je glupo da ispališ nekog sa kim si se već dogovorio. Pa ispadne da vam bude tako dobro da ti se ne ide kući. Pa budeš ponosan sobom, svojim prijateljstvom.
... osećaj kada u mailu vidiš notifcations from blogger.com.
... osećaj kada počne jesen i svi su nešto u fazonu "beži kišo s prozora", a tebi super!
Šta je za vas neprocenjivo?
//////////////////////////
.. the feeling when you watch and hear someone`s amazing performance in X factor, Idol, etc. And you get goosebumps, butterflies, and all the others grom that gang. And you just want to listen to him/her over and over again, and to admire someones`s talent. And you wish that you are in his/her position, because there`s nothing more wonderful than to make people feel goosebumps with your voice and musicality.
... Saturday morning, when you get up at time you feel comfortable, without any early obligations. And you know that you didn`t go out the previous night, so you got up in the morning and you have the whole day in front of you.
... when you finish thousands of different things, and the clock shows only noon. And you know that you can do so many other things during that day.
... the period when you read a lot. And when you can`t wait to finish one book, because another one is waiting in a line. And you feel so sophisticated and inteligent because you are reading a lot :)
.. when you are not in a mood for hanging out, but you don`t want to reject the friends with whom you have already made the arrangments. And in the end it turn out to be so good with them, that you don`t want to go home. And you feel proud with yourself, and with your friendship :)
... the feeling when in mail you see the notifications from blogger.com
... the feeling when the autumn starts and everybody is like "oh no, rain!", but you feel great!
Plakanje je nešto o čemu ljudi često
ne vole da pričaju. Kao sramota, kao
slabost, kao neko zabranjeno voće. Ljudi baš komplikuju. Zaobilaze teme o
plakanju, trude se da ga ne konzumiraju, a ne shvataju da je to jedini lek koji
je besplatan, koji je dostupan skoro svima, a koji takođe pomaže u redukciji
stresa, i u većini slučajeva čini da se osećamo mnoooogo bolje. Po meni, plakanje
možda nije neki revolucionarni lek, ali je definitivno nešto što treba
konzumirati „on regular basis“.
/////////
Crying is something about which people very often don`t like to talk. As a shame, weakness, as forbidden fruit. People really complicate things. They avoid topics about crying, trying not to consume it, but they don`t comprehend that it`s the only drug which is free, which is available almost to everyone, and which is also very useful in stress reduction, and in most of cases it makes us feel waaaaay better. For me, crying is maybe not some revolutionary drug, but it`s definitely something which is good to consume, on "regular basis".
Sećam se druga iz osnovne škole koji je vikendima pokušavao da nauči da
plače, ne bi li malo smanjio emotivni teret koji je nosio zbog neuzvraćene
ljubavi. Toliko je to želeo, ali mu je nešto slabo išlo. Bio je sladak svakog
ponedeljka sa izveštajima o napretku u savladavanju ove „veštine“: „Saška, kao
da mi je malo krenula suza. Majke mi!... Ovaj put kao da je bila tu....
Napinjao sam se, ali nikako da krene...“ I onda je meni nekako bilo žao njega.
Što pokušava da savlada nešto što meni kao da je samo po sebi dato. Ne znam kako se tada nisam setila da mu ponudim luk da mu pomogne da krene :)
////////////
I remember my male friend from high school who was trying to learn how to cry on weekends, so that he could release the emotional burden he was having from not returned love. He wanted that so much, but he just couldn`t make it. He was so sweet every Monday with his reports about the progress he was making in mastering of this "skill": "Saska, as if one tear almost dropped. Honestly... This time as it was there.. I tried sooo much, but tears wouldn`t start falling..." And then I kind of felt sorry for him. Because he was trying so hard to master something that for me was given by birth. I don`t know why then I didn`t suggest him using an onion to start him crying :)
Onaj osećaj kada stvarno osećaš rasterećenje posle plakanja. Ili barem
neku blagu apatiju, što je ponekad bolje od besa ili povređenosti zbog kojih si
i počeo da plačeš. Neprocenjivo.
Ja, na primer, plačem stalno. Kada gledam tužan film, zato što se rastužim.
Kada gledam film sa lepim scenama, zato što sam srećna i raznežena. Kada sam
nezadovoljna ili razočarana nekim postupkom momka, ali i u situacijama kada me
preplavi ogromna ljubav prema njemu, pa reči i dela nisu dovoljna da mu dočaram
tu silinu emocija. Ja onda zaplačem. Krenu mi suze kada vidim malu bebu, bilo
uživo, bilo na reklami na tv-u. Kako da ostanem ravnodušna kad je tako nevina i
čista?! Kada prisustvujem onom DA na svadbama, pa kako da mi ne krenu suze? To
je tako romantično i dragoceno. Pa još kada je mlada neko ko je tebi blizak, a
ti je ugledaš tako lepu i nevinu u venčanici... Ajde opet da pustim koju
suzu... A kada mi dođu ženski dani, joj, joj.. Suza suzu stiže. Pa u pauzama
plakanja malo (bez razloga) podviknem, pa se onda još više rasplačem, jer
mislim da počinjem da ludim.
A zanimljivo je to da to uglavnom radim kada sam sama, kao svoj neki
tajni katarzični ritual. Doduše i pred momkom, pa me onda on teši i mazi, a ja
tek onda „odradim“ plakanje do kraja. Mislim da me moji prijatelji gotovo
nikada nisu videli kako plačem, te će im možda ovaj ceo elaborat zvučati čudno.
A muškarci i plakanje? Sećam se
da mi je ranije nešto najgore bilo da vidim muškarca kako plače. Ne da sam to
videla kao njegovu slabost, već sam se ja osećala kao najjadnije stvorenje na
svetu, misleći „ako je on sad zaplakao, to znači da nešto jaaaako nije u redu
sa nama, i da JA pod hitno nešto moram da promenim“. Međutim, kako je vreme
prolazilo, postajalo mi je sve uobičajenije da i muškarac pusti koju suzu, i
sada mi to deluje kao sasvim normalna stvar. Ili su to naši Balkanci malo
popustili kočnice? :)
/////////
The feeling when you feel that relief after crying. Or at least the apathy, which is sometimes better than anger or hurt, because of which you started crying at first place. Priceless.
Me, for example, I cry all the time. When I watch a sad movie, because it makes me sad. When the movie is with happy scenes, because I`m happy and all positively emotional. When I`m not satisfied, or am dissappointed with some boyfriends action, as well as in the situations when I`m overwhelmed with the love for him, and the words and actions are not enough to show that to him. I cry then too. Tears go down my cheek when I see a little baby, whether live or on tv. How can I stay indifferent when it`s so innocent and sweet?! When I witness that YES at weddings, how can I not cope with tears?! It`s so romantic and valuable. And when a bride is someone who is close to you, and you see her all innocent and beautiful in the gown... Let`s shed some tears again. And when I`m in those women days, auch, auch.. Tears are running one after another.. And in pauses of crying sometimes I yell (without any reason). Then I cry even harder, because I`m afraid that I`m going mad..
Interesting thing is that I do all that when I`m alone, as kind of my catharsic ritual. To be honest, I do that in front of my boyfriend also, and then he is hugging me, cuddling me, which helps me "do" the crying until the end. I think my friends have never see me cry, and maybe they would find this elaborate strange.
And what about men and crying? I remember that before, for me there was nothing worse than to see a man crying. Not because I thought it was his weakness, but because in that moment I was feeling as one of the most useless creatures in the world, thinking "if he is crying, there must be something really wrong with us, and that I`m the one who has to change something, because I have to be the one who has screwed something up". However, by time it was getting pretty normal to me that men can easily shed a tear from time to time. Or is it that our Balkan boys have released some breaks :)
A kada neko zaplače jer mu je
teško, pa dođe neko pametan sa rečenicama „nemoj plakati... ajde prestani.. i
sl..“? Uvek me je to nerviralo. Ja sam zato svoje bližnje uvek podsticala da
nastave i završe to plakanje, uz rečenice „nije sramota, biće ti lakše!“. I
ponudila im svoje rame ;)
Eto tako. To su bila moja
razmišljanja o tabu temi zvanoj plakanje. Neću vam sad baš reći „odoh da
plačem“, jer sam u nekom skroz drugom moodu. Ali, ako vi osećate potrebu za
tim, slobodno se istresite. Imate moju podršku i ne zaboravite:
//////
And when someone cries because he`s feeling bad, and then someone clever approaches him with words like " nooo, don`t cry.. stop crying, it`s not good..."? I`ve always hated that and was always motivating people close to me to finish that crying, by saying "it`s not a shame, you `ll feel better". And was offering them my shoulder to cry on it :)
And that`s it. These were my ramblings about tabboo topic called crying. Now I won`t exactly say "I`m off to cry", because I`m in a completely different mood at the moment. But if you feel a need for that, feel free to whip it out from yourself. You have my full support. And don`t forget:
(Oni koje mrzi da čitaju, neka uživaju u slikama. ///// For those of you who don`t have patience to read, enjoy the photos. )
Neki mi prijatelji kažu da ponekad previše planiram i organizujem. I delimično su u pravu. U odraslom svetu, sa novim i novim obavezama, iz dana u dan je sve manje vremena za spontanu organizaciju vremena. U mom slučaju, kada na te okolnosti dodate i moj „control freak“ momenat, i težnju ka perfekcionizmu, dobijate zaista osobu koja voli dobru i jasnu organizaciju mnogih životnih događaja. Ponekad je to dobro i neophodno, a ponekad taj „freak“ samo smeta i bespotrebno koči spontanost i opuštenost. Kako moju, tako i ostalih uključenih aktera.
No, šta je sa situacijama u kojima to nije puko planiranje, već razmišljanje, koje obogaćuje i koje izaziva pregršt predivnih emocija. Ja sam tome dala jednostavan naziv – maštanje. Reč koju direktno vezujemo za decu, i koju tako lako zaboravljamo da koristimo u odraslom svetu. Da li zato što je sramota koristiti tu reč ili zato što odrasla osoba zaista zaboravi da mašta? Na primer: ja sam okoreli romantik, i od detinjstva maštam o svojoj svadbi, kao o jednoj od najvažnijih i najlepših žurki u mom životu. Da, da, dobro ste čuli – svadba, sa sve 100 i nešto zvanica, ja u venčanici, matičar, crkva, žurka do zore. Sve po redu, sa muzikom koja meni odgovara, naravno. I tako ja i dan danas uvatim sebe kako zamišljam venčanicu, momenat kada me mladoženja ugleda tako svu nevinu u belom, momenat kada kažemo to sudbonosno DA, i sl. I često ne mogu da zaspim od siline emocija koje mi te slike probude. Kada (i ako) se udam, to će verovatno biti u nekoj skroz drugoj venčanici, u nekoj skroz drugoj atmosferi, sa nekim novim ljudima, jer puno toga ne možeš isplanirati. Pa pitam se onda: da li sam ja to uživala maštajući, ili sam samo bespotrebno trošila svoje „odraslo“ vreme planirajući? Drugi primer: sada sam ponosni vlasnik stana, ali do pre godinu dana sam noći i noći (to mi je omiljeni deo dana za maštanje :) ) provodila u vizualiziranju slika svog tamo nekog stana. Od željenog rasporeda prostorija, preko boja zidova do rasporeda nameštaja. Uvatila sam sebe da jako zažmurim i stisnem oči, kako bih lakše mogla da dočaram zamišljenu sliku stana, a nekad sam znala i da ustanem u sred noći, otvorim IKEA katalog i dopunjujem svoje vizualizacije. Sada naravno imam stan koji ima potpuno drugačiji raspored, boje i nameštaj od mnogih koje sam zamišljala, jer sam ga birala u skladu sa trenutnim ukusom i mogućnostima. Jedna drugarica me je tim povodom pitala „pa zašto si onda za džabe trošila noći u PLANOVIMA za stan?“. A ja uopšte nemam osećaj da sam uzaludno potrošila vreme, jer sam po meni ja uživala maštajući.
Kada dete zamišlja sebe sa nekom željenom igračkom ili na nekom omiljenom mestu, u omiljenoj igri, mi ne kažemo da ono „planira“. To je kognitivni proces kojem dete još nije doraslo, pa radije kažemo da dete „mašta“. A kada odrasla osoba zamišlja sebe u nekoj željenoj odeći, na nekom željenom mestu ili događaju, mnogi ljudi će reći kako ona nešto planira, pre nego da mašta. Maštanje je reč koja sa sobom nosi prizvuk nezrelosti, i retko je koristimo u odraslom svetu. I ako je koristimo, to je često uz negativnu konotaciju – za osobu koja nije sa obe noge na zemlji, kako to dolikuje „u ozbiljnim godinama“, već troši vreme na bespotrebne „maštarije“.
Sada smo odrasli, i sve je mnogo komplikovanije. Ponekad je tanka granica između maštanja i planiranja, i sada su to često i dve komplementarne komponente, koje su bogatije kada se nadopunjuju.
Važno je to imati u vidu, svaki put kada pomislimo da gubimo vreme u bespotrebnim maštarijama. Možda bi nam život bio lakši i bogatiji kada bismo sačuvali neke dobre navike iz detinjstva, i kada ne bismo davali nove konotacije procesima koji su nas samo obogaćivali kad smo bili deca. Procesima i stvarima koje to isto mogu raditi i u ovim godinama, samo ako im to dozvolimo.
//////////////
Some friends tell me that I`m organizing and planning too much. And they`re partly right. In this world of grown-ups, with new obligations from day to day, we have less and less time for spontaneous activities. In my case, when you add "control freak" moment to those circumstances, and my perfectionism, you get a person who really likes a good and clear organization of many life events. Sometimes this is a must, but sometimes this "freak" moment only unnecessary blocks spontaneity and easy going and relaxing mood. Mine, as well as of the other acters.
But, what about the situations in which it`s not just about the simple planning, but about the contemplation, which enriches life and provokes all kind of wonderful emotions. I have given a simple word to that - daydream (imagination)! The word we usually connect to children, and which we so often forget to use in the grown-ups world. Is it because it`s a shame to use that word or it`s because a grown-up person really forget to daydream? For example: I`m a big romantic, and from my childhood I`ve been dreaming about my wedding, as one of the best and the most important parties in my life. Yes, you heard that right - the wedding, with all the 100 and something guests, me in the wedding gown, register, church, party all the night. With all the details, and music by my taste, of course. (I emphasized this because in Serbia more and more young people don`t make weddings anymore). And so, I still caught myself sometimes imagining myself in a wedding gown, than the look of my groom when he notices me all innocent in the gown, the moment when we say YES, and stuff like that. And then I often can`t fall asleep from all the strong emotions that those visualizations have provoked. When (and if) I get married, it will probably be in a completely different gown, in completely different atmosphere, with some new people, because you can`t plan those things in advance. And then I ask myself: was I daydreaming, or was I just wasting my time planning? Another example, I`m a proud owner of my own apartment now, but until a year ago I spent nights and nights (this is my favourite part of the day for (day)dreaming) in visualizing how my apartment would look like. From the organizations of the rooms, colours of the walls to the furniture organization. Often I caught myself in closing eyes very tight so that I could easier imagine the apartment, and sometimes I was even getting up, opening the IKEA catalogue and completing my visualizations. Now, of course, I have the apartment with a completely different wall colours, furniture and room organization, because I was choosing all that according to my present taste and opportunities. One friend than asked me: "Then why have you wasted your time in PLANNING?". And I really don`t have the feeling that I was wasting time, but rather enjoying in daydreaming.
When a child imagine itself with a favourite toy or at a favourite place, we don`t say that it`s "planning". We know that this cognitive process is still not possible at that age, so we say that it`s imagining. And when an adult person is imagining oneself in a favourite clothes, on a favourite place or event, we say that he/she is planning rather than imagining/daydreaming. Daydreaming is a word which often has the conotation of immaturity, and we rather don`t use it in a grown-up world. And if we do, it`s often with negative conotation - for people who are not with both feet on the ground, which is expected in adult life, but they are rather wasting time in useless daydreams.
Now we are grown ups, and everything is much complicated. Sometimes, there`s a thin line between planning and daydreaming, and now they`re often two complementary components, which are richer if they are completing one another.
It`s important to have that in mind every time when we have a feeling that we are wasting time in daydreaming. Maybe our life would be much easier if we kept some good habits from our childhood, and if we didn`t give negative conotations to the processes that were only enriching our childhood. Processes and things which could do the same to us even now when we`re grown ups, only if we let them.
*******************************
Upravo sam se vratila sa weekend-off putovanja u prirodi. Divčibare, Zlatibor, Morka gora. Tri planine za četiri dana. Puno, puno momenata za maštanje, a gotovo nijedan za planiranje. Neprocenjivo!
///////
I have just come back from a perfect weekend-off journey through Serbian nature. Divcibare, Zlatibor, Mokra gora (famous mountains in Serbia). So many moments for daydreaming, and almost none for planning. Priceless.
Ima toliko toga dobrog u takmičenjima poput Operacije trijumf, Idola, Ja imam talenat. Gledaoci imaju priliku da uživaju u toliko puno istinskih talenata, a sami učesnici da napokon nešto konkretno i urade sa tim svojim talentom. Nisam redovno pratila engleski X Factor, ali sam slučajno naletela na učesnicu prošlogodišnjeg serijala - Rebeccu Ferguson.
//////////////
There`s so many great things in shows like The X factor Idol, etc. The viewers are able to see and hear so many true talents, and the contestants have the real opportunity to do something concrete with their talent. I was not regularly watching the X factor, but I was lucky to accidentaly discover the last year contestant - Rebecca Ferguson.
Prelepa devojka, prejakog glasa, nemogućeg raspona. Kada slušam njene pesme, imam utisak da će svaki stih prosto progutati svojim glasom, i na kraju reći "ništa lakše". Predivan veseli soul zvuk, kakav danas retko postoji. A zaista, Velika Britanija u poslednje vreme ima trend ovakve muzike i nadam se da će u tom pravcu nastaviti. Dosta nam je Gage, Rihanne i ostale MTV kvazi muzike. Rebeccu bi mogli uporediti sa Amy Winehouse i Emeli Sande. Sad vam je sve jasnije, jel da? Dalje ne bi trebalo ni pričati. Poslušajte ono što ona ima da vam ponudi, trenutno u okviru albuma prvenca Heaven:
/////////
Beautiful woman, with a magnificent and powerful voice. When I listen to her songs, I got the impression that she`ll simply swallow every verse, and at the end will say "piece a cake". Cheerful soul sounds, which rarely exist today. And really, Great Britain got a trend of this music lately, and I hope that they will continue in that direction. We have had enough of Gaga, Rihanna and other MTV "wanna be" music. Rebecca could be compared with Amy Winehouse and Emeli Sande. Now, everything is much clearer to you, right? I should say no more. Listen to what she has to offer, momentarily in one album Heaven.
Došao je kraj ovom mesecu. Baš sam uživala. Odlučih da će sledećeg meseca na tapetu biti sledeći zadatak: NAPISATI 6 ZAPISA NA RAZNE TEME! Oduvek sam volela da piskaram i da iznosim svoje stavove o raznim temama, tako da će ovo biti mesec sa pravim izazovom za tu moju ljubav.
//////////////
This month has come to its end. I was really enjoying. I have decided that for next month the task willl be: TO WRITE 6 WRITINGS ON DIFFERENT TOPICS. I have always loved to write and to explain my attitudes for different topic, so this will be the month full of challenges for that.
